Osobno | |||
|
Moram vam ispričati kako sam kupio moj prvi PC, na kojem sam prvi puta zaigrao na roulette-u. Teklo je ljeto gospodnje 1985-o. Živjelo se u Jugoslaviji.
U to vrijeme nije bilo ni tako loše, ali se je čovjek morao prilagođavati uvjetima, tražiti način kako bi se izborio za neke slobode, kako bi došao do
nekih proizvoda koji su se na zapadu mogli kupiti u običnom dućanu, ali smo mi morali doskočiti pravilima koje je država nametala i koja nisu bila baš
jako liberalna.
Zakonodavac je malo popusti uzde pa se je moglo nešto i legalno kupiti u inozemstvu. Prenijeti preko granice jedno veliko računalo s monitorom
nije tako jednostavno kao što je to bilo sa Sinclair-om. Bilo je dozvoljeno uvoziti stvari samo s niskom cijenom, a jedan kompjuter s kolor monitorom nikako nije
ulazio u zadane okvire. Odlučio sam se za shopping u Klagenfurtu, gdje su cijene bile povoljnije u odnosu na Trst, a i dosta dobro sam poznavao grad: imali
smo Mazdu 1200 i svako toliko je trebalo skočiti do Austrije zbog rezervnih dijelova. Tako sam poveo sa sobom mamu i tatu i sredio u dućanu da mi izdaju
3 računa: na jednom centralna jedinica, na moje ime, na drugom monitor, na tatu i na kraju tastatura na mamu. Danas se više ne sjećam da li sam
morao platiti carinu, ali je sve proteklo bez problema. Kupio sam jednog Amstrada, s dva floppy-a, ona velika od 5 palaca, i bez hard diska: ovaj zadnji je
u to vrijeme bio jako skup, pa sam odlučio žrtvovati vanjsku memoriju i potrošiti na ekran u boji. Novac za ovu investiciju je bio ograničen: i tata je dodao
par stotina njemačkih maraka da bi mi pomogao.
U paketu programa koji je dolazio s računalom nalazio se i jedan floppy s igrama, a među njima roulette. Kada se danas sjetim grafike i usporedim je s današnjom, to je kao noć i dan. Imao sam monitor u boji tako da izgled nije bio tako ni loš, ali je vrćenje kuglice bilo neujednačeno i isprekidano. Mali zvučnik iz centralne jedinice nije uspijevao u potpunosti dočarati zvuk loptice koja se kotrlja, ali u to vrijeme je meni bilo super. I tako je počela moja kockarska avantura; sati provedeni u igri, zapisujući rezultate u nastojanju da se pronađe neki sistem koji bi mi omogućio da zaradim novac. Ali u to vrijeme nije bilo Interneta i nije se moglo igrati za pravo, pa je moj trud par godina ostao potpuno virtualan. U međuvremenu sam si nabavio i ostale igre s casino tematikom. A onda su se počele događati promjene u staroj Jugoslaviji i odjednom se u Opatiji otvorila kockarnica za socijalističke neimare. Da se razumijemo, tamo su uvijek postojali casino, ali samo za strane turiste, gdje mi nismo mogli ni primirisati (ako niste bili neka faca pa bi vas ipak pustili, što nije bio moj slučaj). Bio je kraj osamdesetih kada sam prvi puta stupio u taj magični svijet kocke. Prigušena svjetla, barska muzika ispod glasa, ja u odjelu i s kravatom u toj nestvarnoj atmosferi, pomalo smotan, ne znajući točno što trebam uraditi da počnem s igrom. Osoblje je ljubezno i nakon petnaestak minuta i to je riješeno: u posjedu sam određenog broja žetona i nalazim mjesto za jednim roulette stolom (da budem iskren, nije bilo teško jer su svi bili polu prazni). Poslije, kada sam napuštao casino, sam vidio da su na ulazu napisana neka pravila, koja ja nisam bio pročitao kada sam ulazio, vjerojatno zbog prevelikog uzbuđenja. Uskoro ću ih sam otkriti. Vidi vraga, nakon trećeg bacanja kuglice izlazi moj broj: 5. Oblijeva me hladan znoj. Pa ljudi moji je li to moguće? Ovakva sreća i pravi novac koji će mi krupje dati. I stvarno, gura prema meni malu hrpicu žetona. Brojim ih; ne bi trebalo biti teško, igrao sam samo jedan, znači trebalo bi ih biti 36. Brojim, ali nešto ne štima. Preskačem sljedeću turu jer sam još zabavljen s prebrojavanjem. Tri stupića po deset komada i jedan od 5. Nedostaje jedan. U sljedećoj pauzi između dva vrćenja ispod glasa pitam krupjea: "Pa zar ne bih trebao dobiti 36 žetona kada pogodim broj?" On mi ironično odgovara: "U Monte Carlo-u, ali ne i ovdje." Eto pravila koja nisam pročitao: plaćaju manje nego u normalnom casino-u, da se radnička klasa ne bi previše obogatila, odnosno da kockarnica ne bi slučajno bila na gubitku. Sve dogodovštine na stranu, ali sam se dobro zabavio, ponešto naučio i tako je počela moja karijera kockara u slobodno vrijeme i iz hobija. Posjećivao sam taj casino svaka 2-3 mjeseca, a u međuvremenu sam počeo putovati po svijetu, kao turista, pa sam i tamo mogao oprobati sreću. I tako sve negdje do početka ovog našeg stoljeća kada je tehnologija dovela casino u moj dom, umjesto da ja moram ići kod njih. |
 Cabaret club
| |
| (c) Casino Igre Online |